Najteža godina vatrogasaca

Kad je potres pogodio Petrinju, bio sam doma i taman smo ručali. Treslo se dobro, živimo na 11. katu nebodera u Zagrebu. Ljuljanje još nije ni prestalo, a ja sam pogledao ženu i rekao joj: Ti si svjesna da ja sad moram na posao. Nije bilo vremena za strah, ali ja se potresa niti ne bojim. Znam što je to i spreman sam. Za sat i pol sam već s ekipom bio u Petrinji, priča mi Marko Adamčić (41), voditelj odjeljenja u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Zagreb.
Profesionalni je vatrogasac već 19 godina i supruga je navikla da odlazi čim dobije poziv.
Objašnjava mi da obitelj zna da ga, kad je izvanredna situacija, kod kuće možda neće biti i po tjedan dana. I znaju da je najbolje da ih kasnije puno ne pitaju o onome što su prošli.
U Petrinji je Marko oživljavao muškarca koji je pao s krova dok je pomagao kao volonter. Zvao se Aldo. Bio sam 600 metara dalje kad se desila nesreća. Zvali su me za pomoć. Oživljavali smo ga 50 minuta. Nažalost, nismo ga uspjeli spasiti. Strašno me pogodilo što nisam uspio, govori mi dok s četvoricom kolega pije kavu u prostoriji za odmor u postaji u Savskoj. Za razgovor sa mnom odabrali su slobodan dan jer na poslu rijetko uspijevaju sjediti mirno dulje od nekoliko minuta. Posljednjih godinu dana zbog potresa je u Javnoj vatrogasnoj postaji Zagreb izvanredna situacija.
Brojke sve govore - 2019. imali su 3100, a 2020. godine 6523 intervencija dok su dobrovoljna društva s prosječnih 500-600 godišnje lani došla na 2700 intervencija. Ukupno su intervenirali na 3060 adresa na kojima je uklonjeno 4500 dimnjaka. Također su uklonili 1300 dijelova objekata, uglavnom crjepova, cigli i dijelova zabatnih zidova/krovišta. U Zagrebu i dalje ima puno posla u sanaciji nakon potresa.
Od 29. prosinca odradili su 1752 intervencije vezanih uz otklanjanje posljedica potresa, uglavnom uklanjaju nesigurne dijelove objekata vozilima za spašavanje s visine i posebno obučenim vatrogascima za rad na visini. Na području Sisačko-moslavačke županije odradili su 547 intervencija.
Posao nije lak, uvijek su u situacijama kad su ljudi očajni, stalno gledaju nečiju muku. No, kažu, u tome je i nagrada.
Kad uspiješ nešto napraviti, nekome pomoći, spasiti život, imovinu. Što god to bilo. Zato radimo ovaj posao.
Njih petorica zajedno su odradili jedan od najizazovnijih zadataka nakon potresa u Sisku. Toranj tamošnje katedrale bio je sasvim uništen, a morala se skinuti kapa zvonika. Trebalo je žurno djelovati. Nijedna druga služba nije se usudila preuzeti opsežan zadatak pa je proslijeđen vatrogascima. Da je došlo do jačeg podrhtavanja, mogla se desiti nova tragedija.
Komplicirana i opasna operacija. Dok smo bili gore, stresao je potres od 3 Richtera. Ali više ne znaš je li podrhtavanje od kranske dizalice koja ima određene vibracije ili potresa - pričaju vatrogasci uglas.
Adamčić, Alen Hertl (29), Josip Vađić (34), Ivo Frančešević (44) i Mario Kušt (36) odradili su taj posao. Odabrani su jer svi imaju iskustva u radu na visinama, pomoću užadi i gurtni.
Najmlađi Alen vatrogasac je tri godine, ali ima najviše iskustva na velikoj visini.
U Sisku su radili tri dana u fazama, krenuli su 8. siječnja. Nakon svakog dana bi sjeli i napravili analizu kompletnog stanja i plan za idući dan.
Naš dan je počinjao u 6 sati i trajao je do noći. Ali tada nije završavao i naš radni dan. Radili smo i do 22 sata jer smo crtali, gruntali, tipkali se međusobno. Kako bi netko došao doma, legao u krevet i pala mu neka ideja na pamet, priča Frančešević.
Zvonik je težak 9800 kilograma i s križem visok 20 metara. Prvo su osigurali kameni dio zvonika da bi mogli što sigurnije raditi na samom vrhu tornja koji je drven iznutra, sav izvitoperen i truo otprije. Sad ga je potres dokrajčio.
Tri dana pripreme za pola sata posla. Nas petorica morali smo se osigurati, ali nismo imali za što jer je sve to u zraku. Sami smo se vezali za jedan kran koji nam je služio kao bungee jumping, ako krene padati, mi se doslovno bacamo jer nema drugog osiguranja, objašnjava mi Kušt.
Radio je održavanje zagrebačke katedrale na dijelovima koji su bili ispucani i prije potresa. Prvo su njega i kolegu zvali nakon zagrebačkog potresa 22. ožujka kad je južni toranj katedrale pao, a sjeverni napukao. Radio je tada na 108 metara visine.
Nije me strah, navikne se čovjek. Da nema straha ne bi se ni odradilo kako se spada. Strah je dobar jer se dvaput osiguraš, triput provjeriš. Završio sam tečaj za spašavanje iz dubina i visina, s 18 sam išao na slobodno penjanje, priča Alen.
Intervenciju su dovršili 11. siječnja. Zadovoljni su jer nisu dodatno ništa oštetili, nitko nije ozlijeđen, a bitno je da nisu oštetili ni opremu. Jesu li se bojali, pitam ih.
Doza straha mora biti. Ako straha nestane, znači da vaša čula ne funkcioniraju kako treba i idete preko granice sigurnosti. Mi se stalno uvježbamo da prevladamo strah. Mi pod njime moramo moći normalno raditi, baš zbog silnog iskustva i pripreme. Sve se svodi na obuku i ponavljanje. Kad visite s tornja, prva pomisao je - što se može desiti? Možda je sprava neispravna, što ako pukne, a vi ste na silnoj visini? Ali konstantan rad, povjerenje, sigurnost da je oprema ispravna i uvježbavanje su dobitna kombinacija - priča mi Frančešević, a ostali potvrđuju. No, iako su vrlo racionalni i na zemlji, ne treba se zavaravati. Radi se o iznimnom psihičkom i fizičkom naporu.
Ja sam se tek nakon dva dana opustio, tad sam tek osjetio da sam se vratio u normalan život, iskren je.
Svaki pas se boji pucnja, a kad lovačkog psa izdresiraš, možeš pucati kraj njega koliko hoćeš. To je ista stvar. Nikome nije ugodno na visini na užetu, ali kad se uvježbaš i znaš da si siguran, onda ti je to sasvim normalno, dodaje uz osmijeh Kušt.
Jedan drugome najbolja su psihološku pomoć, druže se i nakon intervencija, odu skupa na piće, proanaliziraju sve još nekoliko puta. Svi imaju ispušne ventile, bave se sportom, planinare, rone... Kad su slobodni, uživaju u svakodnevnim obavezama, brinu o djeci, spremaju, kuhaju. I onda ponovno dolaze na posao svježe glave kao da dan prije nisu imali tuđe živote u rukama.
Sve što vidite u filmovima sve je tako, još i gore - govore mi.
U radnoj odori cijeli dan izvršavaju redovne zadaće u postaji. Treba pomesti krug, odraditi tjelovježbu, oprati, očistiti kamione, provjeriti opremu... dok ne zazvoni. A u prosjeku zvoni deset puta dnevno.
Kad zazvoni alarm, skidaju jakne, a preko hlača i majica oblače zaštitnu odoru u kojom onda izlaze na intervenciju. 60 sekundi nakon alarma oni moraju biti s kamionom vani i na putu prema intervenciji.
Izlazimo za 35-40 sekundi. Mnogi ljudi se ne mogu ni dignuti sa stolca, mi smo već odjeveni i spremni. Da bismo dostigli tu brzinu, prvih šest mjeseci nakon zapošljavanja dečki znaju dva do tri sata vježbati isključivo to. Popni se gore, spusti se, obuci se. I onda iznova. Kad nas nema na ulici, onda vježbamo. Ponavljanje, vježba, ponavljanje, vježba, priča Frančešević, koji radi 14 godina. Javna vatrogasna postaja grada Zagreba ima pet postaja. Uz Centar u Savskoj imaju Žitnjak, Dubravu, Novi Zagreb i Jankomir. U roku od 15 minuta moraju stići u svaki dio grada.
Smjene im izgledaju tako da 12 sati rade preko dana pa su 24 sata slobodni, onda rade 12 sati preko noći i 48 sati su slobodni.
Sada, kad su strože epidemiološke mjere zbog koronavirusa, rade 24 sata u komadu i tri dana su doma. To je zato da bi imali što manje doticaja među smjenama za slučaj da se unutar smjene javi korona. 20 ljudi je u cijeloj postrojbi imalo koronu i 24 ih je bilo u samoizolaciji. U postrojbi ih je 304.
U noćnoj smjeni od 22 do 6 ujutro vatrogasci imaju pravo na odmor dok je dio ekipe budan. Ali spavaju odjeveni. To se naziva odmor u stanju pripravnosti. Uvijek moraju biti potpuno spremni za 60 sekundi.
Nikad nije isti san tu i doma. Uvijek u podsvijesti imaš alarm i pokret. Hrpa dečki ovdje pričaju u snu, dižu se, mjesečare. A doma mirno spavaju. Jer ovdje se mozak ne gasi, govori Vađić.
Kad netko u kafiću upali neko crveno svjetlo, nije im svejedno. - Trzam se na veliki semafor u Draškovićevoj ili na onaj razglas u trgovini, govori Frančešević.
Vatrogasci Zagreb su bili najbrojnija ekipa spašavatelja iz ruševina u Petrinji i Glini s čak 85 vatrogasaca, 21 vozilom te s pet vodiča i osam spasilačkih pasa.
Bilo mi je teško gledati dječicu nakon potresa, ja i sam imam klince doma. Spavali su po dvoje-troje u autu. Spavati moraju. Roditelji su dežurali vani, a svako malo se auto strese, priča Frančešević.
Što im najteže pada?
Kad djeca stradaju. Ne samo u prometu, nebitno. Žao ti je svih ljudi, ali djeca si ne mogu pomoći. Nagledao sam se svega, od dijelova tijela koje je vlak razvukao do bake koju je samljeo kombajn pa pretile osobe koje su preda mnom umirale, ali najgore mi je bilo kad sam morao spašavati malo dijete kojemu je lift povukao nogu unutra u rupu i tako ga je vozio od prizemlja do 4. kata. To je agonija, urlici, strašno... Imam dijete i pred očima sam vidio njega. Prve četiri sekunde sam stajao u šoku i gledao. Imali smo sreće, izvukli smo ga i dijete je sad živo i zdravo. Još smo u kontaktu. I onda, nakon dvije godine ista smjena i opet imamo dojavu spašavanje djeteta iz lifta. Ovog puta nisam ja morao ići, ali dok su dečki bili vani, ja sam proživljavao svoju intervenciju dvije godine nakon. Gasio sam i u minskom polju, ali ovo mi je bilo najteže, prisjeća se Adamčić.
Alen Hertl kaže da su njemu požari strašni. Ljudi ostanu bez svega u 10 minuta. Užasno mi je to. Iz potresa možda možeš nešto izvući van, nakon požara sve je prah. Vrijednosti, slike, uspomene, ničeg više nema. Nekom je bitnija mala fotografija koja ga podsjeća na nešto.
Iako im sam naziv zanimanja kaže da gase vatru, lani su samo šestina intervencija bili požari.
Napominju da je kod požara najopasnija neupućenost u ponašanje kad vas zadesi. Statistika kaže da su u Hrvatskoj tri od četiri smrtna slučaja u požarima od udisanja dima.
Bitno je znati, ako je požar, ne izlazite na stubište! Ostanite u svom stanu, mi ćemo doći po vas. Ako je vatra u vašem stanu, naravno, izađite van, ali zatvorite vrata da se dim i požar ne šire nekontrolirano na stubište. Stvaraju nam probleme ljudi kod kojih nije požar, a koji u panici bježe. Sudaraju se s nama, sudaraju se s našim cijevima. Često su od dima dezorijentirani i umjesto dolje tj. dalje od požara, oni pobjegnu u dim i u dimu se uguše, napominje Adamčić.
Vatrogasci redovito vježbaju spremnost za najteže požare. U sklopu baze imaju tzv. kavez. Kavez je dugačak oko 20 metara, a kad se u njemu radi je kompletan mrak, pušta se dim i zvukovi kao da se nalaze u pravom požaru. Snalaze se samo na opip.
O koliko se teškoj vježbi radi, govori podatak da specijalna policija, kad želi napraviti rez ljudi, dovede ih u kavez. 90 posto ih pada.
Vatrogasci zbog svoje pripravnosti i opreza na poslu unatoč velikom opasnosti rijetko pogibaju na terenu. Posljednji smrtni slučaj u njihovoj postaji bio je kad se vatrogasac utopio prije 40 godina dok je pokušavao spasiti osobu u automobilu kojeg je odnijela bujica. Imaju jako dobru obuku o samozaštiti. Vatrogasci ne utrčavaju u požare glavom bez obzira.
Mi se šalimo da vatrogasci i na WC idu u paru. Uvijek morate ići zajedno, uvijek imate kolegu koji vas čuva, pazi, mazi i sve ostalo - kaže Frančešević.
Naglašavaju, greške se ne događaju jer su toliko utrenirani da se može desiti samo neka nepredviđena situacija. Ali greška ne.
Dok se neki vatrogasci svojih intervencija kasnije ne sjećaju, drugi se svega sjećaju u detalje. Neke situacije su preteške.
Smrtni ishod svakom vatrogascu je najteži. Ako je poplavljeno, osušit ćemo, ako je srušeno, nekako ćemo sagraditi. Gubitak ljudskog života je nenadoknadiv, kaže.
Josip Vađić prisjeća se jednog od najtežih trenutaka u svojoj 13-godišnjoj karijeri, a doživio ga je prije dva mjeseca. Na poslu je kraj njega preminuo dragi kolega Kristijan Doskočil.
Posljednjih sat vremena smo nas dvojica bili sami. Samo se srušio i pred mojim očima preminuo. Reanimirali smo ga sat vremena. Pokušavaš sve, ali si bespomoćan. Imao je 47 godina, stalo mu je srce. Za takve stvari se pripremamo, to je naša struka, profesija, mi smo za kritične situacije uvijek spremni. Imamo uvježbavanja i školovanja. Inače odeš na teren, odradiš i na kraju se vraćaš doma. Na ovo nitko nije bio spreman jer se radilo o bliskoj osobi, govori mi na rubu suza Vađić.
Vatrogasci mi stalno govore da je najvažnije u njihovom poslu da su spremni na sve.
Adamčić mi objašnjava da kao voditelj odjeljenja pazi koliko god može da mlade vatrogasce pomalo priprema na teške situacije.
Naš vatrogasac ne ide odmah na navalno vozilo gasiti najveći požar nego ga se priprema malo-pomalo. Prvo ide na manje intervencije gdje dolazi u doticaj sa smrću. Primjerice, imamo otvaranje stana. Znate, mi svaki treći dan u Zagrebu otvaramo neki stan u slučaju smrti osobe. I onda ga ne gurnete nogom unutra u stan da to doživi. Prvi put ga pustite do vrata, sljedeći put ga pustite u zgradu. Prvo nek osjeti miris. Uvijek su mlađi uz starije iskusnije kolege.
Što im je najbolja terapija od stresa?
Razgovaram s kolegama. Volimo crni humor. Ali sve ostaje na rampi. Kod kuće ne pričam puno, zašto ih opterećivati? Bolje da ne znaju neke stvari. Nije prirodno vidjeti izgorenog čovjeka ili otrgnutu nogu. To ne može podnijeti bilo tko, kaže Kušt, koji ovaj težak posao radi 14 godina. Hertlu je žena kućni psihijatar. Govori mi da on njoj sve ispriča pa mu je onda lakše.
Razgovor nam postaje sve teži. Simpatični vatrogasci kažu mi: nemoj samo pisati o teškim stvarima. Pričaju mi da ne postoji životinja koju nisu spašavali, od dva majmuna kapucinera u zoološkom vrtu koji su im bježali po stablima, iguane koju su spuštali s ambasade, izgubljene papige koja im naravno poleti s drveta čim joj dođu blizu, bika iz gnojnice. Mijenjali su ih i za stripere kad su došli gasiti požar čađe na dimnjaku u pizzeriji, skidali su lopova s klima-uređaja, spašavali čovjeka koji je mislio da smo izvanzemaljci jer je bio toliko napušen od marihuane... Prošle godine u Zagrebu su imali nevjerojatnih 16 intervencija skidanja prstena koje ljudi nisu mogli maknuti s nateklih prstiju.
Nema puno stvari koje nisu vidjeli. Znaju pomagati i pretilima da izađu iz kuće jer ne mogu sami proći kroz vrata. Imaju i posebna nosila jer na bolnička ne stanu.
Tada dolazi hitna pomoć uz pomoć vatrogasaca. Oni razbiju i po 3-4 vrata da bi osobu mogli iznijeti van.
Imali smo osobu od oko 280 kilograma sa zastojem srca. Prvo smo maknuli namještaj pa smo ga izvukli iz stana. Nismo mogli u lift nego smo ga pokušali spustiti stepenicama. Pokušali smo ga oživjeti, ali nismo uspjeli - prisjeća se Frančešević.
Vojnik, ako nikad ne zarati, odnosno, u današnjim uvjetima ne ode u misiju, neće vidjeti ono što vatrogasac proživi već u prvih par godina svog radnog staža, a kamoli trideset godina, zaključuje Adamčić.

Izvor: Jutarnji list




Objavljeno 29.1.2021


Vijesti iz društava


Medalja DVD-u Čučerje
Objavljeno 19.2.2021

Spasilački psi DVD-a Prečko
Objavljeno 27.1.2021

Povratak sa Banije
Objavljeno 31.12.2020

Zahvalnice vatrogascima
Objavljeno 19.12.2020

Članice na webu