Razgovor sa šefom JVP Zagreb

Interesantan razgovor sa zapovjednikom JVP Grada Zagreba Sinišom Jembrihom objavljen u Telegramu prenosimo u cijelosti.

Dok u prostorijama Javne vatrogasne postrojbe grada Zagreba u Savskoj 1 razgledavamo namještaj koji su vatrogasci sami izradili kako bi uštedjeli gradski novac, zapovjednik Siniša Jembrih pokazuje nam kacigu koja je sva izgorjela i crna. Objašnjava kako se vatrogasac koji je nosio tu kacigu suočio sa žestokim požarom, ali je, zbog odlične zaštite, ostao nepovrijeđen. Često, nažalost, nije tako. Brojni vatrogasci stradavali su tijekom operacija, a neki i smrtno. To je, pokazuju brojna istraživanja, za njihove kolege najveći stres.
Dok se u njegovu uredu diskretno čuje glazba s radija, Jembrih ističe kako kroz ruke zagrebačkih vatrogasaca godišnje prođe oko 150 mrtvih tijela, a toliko mrtvih u jednoj godini ne vide brojne vojne postrojbe tijekom cijelog svog radnog vijeka. Mnogi prizori su strašni, pogotovo ako netko strada u požaru ili u prometnoj nesreći. To neminovno izaziva stres i brojne psihološke probleme.
Jembrih objašnjava kako se vatrogasci na različite načine nose s nakupljenim frustracijama. Svatko ima drugačiji obrambeni mehanizam, ali nitko ne reagira najbolje. Moj obrambeni mehanizam, koji možda također nije najbolji, funkcionira tako da se sjećam tek vrlo malo groznih stvari koje sam doživio tijekom intervencija. Eto, došao mi je jedan mlađi kolega koji me pitao sjećam li se akcije u kojoj je poginula djevojčica. Odgovorio sam da nisam bio tamo, a on mi kaže kako sam upravo ja zapovijedao tom operacijom u kojoj je on bio prvi navalni.
Kad se vratio u ured, pregledao je arhivu i utvrdio da je doista bio na toj intervenciji. Takav zaborav nije posljedica namjere, jer druge događaje jako dobro pamtim, no tako očito nesvjesno najbolje ublažavam ili izbjegavam stres i pritisak. Jedan vatrogasac do sada je izbrojio u svojim intervencijama više od 100 mrtvih. Ja, međutim, mrtve nikada nisam brojao. Znate, vatrogasci vide stvari koje normalne osobe ne bi trebale vidjeti.
Podatak da kroz njihove ruke godišnje prođe 150 preminulih osoba, što stradalih u požarima, prometnim nesrećama te ostalim tehničkim intervencijama, a među njima i stariji ljudi koji su umrli u svojim stanovima i za koje se danima nitko nije brinuo možda najbolje pokazuje kroz što sve prolaze zagrebački vatrogasci.
Ako baš moram izdvojiti nešto, onda je to nekoliko prometnih nesreća u kojima su nakon noćnih izlazaka stradale mlađe osobe. Nisu mi pri tomu bili najgori krv, dijelovi tijela, razni mirisi, nego zvonjava mobitela. Sad se naježim kad se sjetim jednog maglovitog jutra dok smo čekali istražnog suca i blijedo gledali u mobitel poginulog mladića koji je konstantno zvonio. Kad vidite da zovu zabrinuti roditelji onda shvatite koliko je sve to strašno. Odmah sam promijenio zvuk na svom mobitelu, jer me podsjećao na tu groznu tragediju. Vjerujte, kad nakon toga dođete doma izgrlite cijelu obitelj i zaboravite na velike probleme koje imate?
Zagrebački vatrogasci, dobrovoljci i profesionalci, odrade u prosjeku godišnje između 3200 i 4000 intervencija. Riječ je o gašenju požara u stambenim objektima i na automobilima, spašavanju ljudi stradalih u prometnim nesrećama ili nekim drugim incidentima. Otprilike polovica intervencija odnosi se na gašenje požara, dok je nemoguće nabrojiti što sve drugo rade vatrogasci.
Spašavaju ljude iz dizala, bunara, šahtova, rijeka, raznih rupa, interveniraju za poplava, prodora voda, incidenata s opasnim tvarima? Nema životinje koju nisu skidali s grana, nema dijelova tijela koji ljudima nisu zapinjali na svim mogućim i nemogućim mjestima, od stupova do drveća, spašavali su ljude iz prevrnutih automobila ili iz kola koja su visila nad provalijom. Intervenirali su izvlačeći ljude iz prevrnutih traktora, motokultivatora, kombajna, vidjeli su grozne nesreće na radnim mjestima.
Za vatrogasce su međutim najgore situacije u kojima stradaju djeca. Nedavno je jednom djetetu zapela noga u liftu i pri tome je teško stradao, ali se brzo oporavio pa ga je nakon nekog vremena, dok se igrao u parku, prepoznao vatrogasac koji ga je spasio. Ponekad jedino vatrogasci mogu skinuti prsten s ruke, razbiti lisice, a često interveniraju i kod samoubojstava. Bizaran je podatak da je broj transporta pretilih pacijenata koje treba dopremiti u bolnicu porastao za 100 posto jer liječnici i medicinski tehničari iz kola Hitne pomoći to ne mogu sami napraviti.
Telegramov sugovornik Siniša Jembrih jedan je od najcjenjenijih vatrogasnih zapovjednika u Hrvatskoj. U Javnoj je vatrogasnoj postrojbi Grada Zagreba od 1995. Godinu dana kasnije završio je Vatrogasnu školu i od tada počinje njegov profesionalni uspon: bio je vatrogasac, voditelj vatrogasne grupe, voditelj odjeljenja i voditelj smjene. Stekao je zvanje inženjera sigurnosti te diplomiranog inženjera zaštite od požara. Atletske je građe, po snažnom tijelu vidi se da svakodnevno vježba, a brojne intervencije očeličile su ga ne samo fizički.
Osim što vrlo elokventno i razložno objašnjava sve dimenzije opasnog vatrogasnog zanimanja, Jembrih objavljuje stručne članke, predavao je i u inozemstvu, a jedan je od utemeljitelja Obuke u simulatoru plamenih udara, odnosno specijalnosti za gašenje požara u objektima. To je jedini izvozni proizvod hrvatskog vatrogasnog znanja jer vatrogasci u Austriji, Francuskoj, BiH te Saudijskoj Arabiji vježbaju po tom modelu.
Jembrih također posjeduje međunarodnu licencu za obuku instruktora, a za dobivanje te licence potrebno je u dva tjedna organizirati obuku koja je potencijalno vrlo opasna, jer se vježba u brodskom kontejneru s temperaturama dima viših od 600 stupnjeva. Zahvaljujući tome danas u Hrvatskoj postoji 7 vježbališta u kojima se odrađuje kvalitetna i sigurna nastava.
Često se misli kako su najopasniji oni najveći požari na otvorenom, no Jembrih kao najopasnije izdvaja neke druge intervencije. Svaka vatrogasna intervencije i svaki izlazak na cestu su opasni. To je rizik našeg posla, zbog toga vježbamo i učimo cijeli radni vijek kako bi bili što bolji i sigurniji. Iako su požari koje ste spomenuli spektakularni, to nisu najteže intervencije. Najopasniji su požari podrumskih i općenito podzemnih prostora te garaža jer dim i toplina teško izlaze van.
Također vrlo je teško efikasno gasiti potkrovlja. Za intervencija u podzemnim prostorima nastojimo što prije prozračiti prostor, otvaramo sve prozore da dim i toplina izađu van, što je u podrumu često nemoguće. Potkrovlja je također iznimno teško gasiti, jer je veliki rizik ući u te prostore, pa se zapravo može jako malo napraviti. Problem je također što požar ne možete gasiti izvana, preko krova, jer je on konstruiran tako da ne propušta vodu.
Opasno je gasiti požar i na otvorenom, ali vatrogasci u slučaju opasnosti uvijek mogu pobjeći. Važno je napomenuti da u požarima ne ubija vatra nego dim i visoke temperature. A kad se zapali podrum ili garaža dim nema gdje izaći što i onda predstavlja veliku opasnost po gasitelje.
Javnost razumljivo najviše pamti spektakularne požare, kao dva koja su izbila u Zagrebu kada su se gotovo istodobno zapalila odlagališta otpada i smeća u vlasništvu CIOS-a te u skladištu hepo kocki i ugljena za roštilj u Heinzelovoj ulici. Tada su intervenirale sve zagrebačke dobrovoljne i profesionalne jedinice: CIOS-ovo odlagalište gasilo je 117 vatrogasaca s 29 vozila, a ono u Heinzelovoj 63 vatrogasca s 19 vozila. Jembrih je tijekom razgovora neprestano ponavljao kako su svi ulasci u prostore zahvaćene požarom iznimno opasni.
Svaki vaš postupak u takvim situacijama može vam biti zadnji. Kad se poklope idealni uvjeti protiv vas, u velikim ste problemima. Dim koji je kancerogen, vatra ili plin mogu vas ubiti u trenu. Dodatni su problem moderni materijali koji gore brže i opasnije od onih prije tridesetak godina. Kad je sve u plamenu tada se temperatura penje do 1000 stupnjeva pa imate između 6 i 10 sekundi da se povučete. U protivnom ćete dobiti opekline i smrtno stradati. Na temperaturama od 200 stupnjeva, ako imate zaštitno odijelo i masku, možete izdržati do 5 minuta, ali ni tada ne smijete biti bliže požaru od pola metra.
Može se proizvesti zaštitna oprema koja će izdržati na visokim temperaturama i pola sata, ali za to vrijeme vatrogasac će umrijeti od dehidracije i srčanog udara. Ako se pak temperatura popne na 600 stupnjeva ili više tada je također nemoguće biti u blizini požara i vatrogasci se moraju povući.
U tim slučajevima temperatura u visini glave iznosi 200 stupnjeva, dok je pri tlu, ako klečite, oko 80 stupnjeva. Za požara dim i temperatura idu prema gore, dok je pri tlu relativno čisto i znatno niža temperatura. Zbog toga za požara ljudi moraju biti sagnuti ili trebaju leći jer će moći disati pa su im veće šanse za preživljavanje. Najopasnije je, kako mi volimo reći, kuhanje juhe kad se izmiješaju dim, toplina, voda, slaba vidljivost? Ako bježite od požara, na temelju mog 25-godišnjeg iskustva, mogu vam savjetovati da za sobom zatvarate sva vrata i prozore jer će se požar sporije razvijati i neće ugrožavati gornje katove.
Pri svim intervencijama zapovjednici su, tvrdi Jembrih, uvijek u vrlo teškoj situaciji. Bilo koju odluku donesu neće biti dobro. Ako narede da se uđe u opožareni prostor, a dogodi se neko zlo, oni će biti krivi. Ako narede da se požar gasi izvana, nastaje velika šteta i tada ljudi pitaju je li intervencija bila dobra, zašto se s požarom nismo borili efikasnije.
Osim što je zapovjednik odgovoran za sigurnost vatrogasaca, naglašava Jembrih, on mora u nekoliko sekundi saznati ima li unutra ljudi, mora brzo procijeniti kvalitetu zgrade, ima li u njoj plina ili goriva, te predvidjeti kako će se požar širiti. Naravno dobra ekipa radi automatski pa vatrogasci sami mogu procijeniti koju će vrstu napada izvesti na izvorište požara.
Uvijek su, nastavlja Jembrih, voditelji intervencija u nezavidnom položaju jer o njihovim odlukama ovise životi ljudi ti njihova imovina. Često razgovaramo o riziku, kad se isplati riskirati, a kad ne. Naša taktika gašenja je takva da se nastojimo probiti u srce požara, a da ga što manje gasimo izvana. To je svakako efikasnije, ali i puno opasnije. Nažalost ljudi misle da je gašenje požara ono što čitaju u dječjim knjigama i vide u crtićima, gdje vatrogasci stoje na ljestvama i polijevaju vodom zgradu i krov. A u stvarnosti je upravo suprotno.
Zbog toga ponekad sugeriraju vatrogascima da se pojave na prozorima kako bi ih okupljeni ljudi vidjeli i tako se uvjerili da požar gase iznutra. Kad se procjenjuje rizik onda se koriste tablice u kojima se upozorava na moguće opasnosti koje vrebaju tijekom intervencije, od struje, plina, urušavanja objekta, moguće eksplozije, slabe vidljivosti, visine i dubine? Pri tome je spašavanje ljudskih života prioritet i ima prednost pred gašenjem požara.
Da bi nam zorno pokazao kako djeluje njegova postrojba, Siniša Jembrih, koji je nedavno po drugi puta imenovan zapovjednikom Javne vatrogasne postrojbe grada Zagreba, naredio je dežurnom da oglasi uzbunu. U roku od 36 sekundi vatrogasci su se po šipkama spustili do parkiranih vozila, obukli zaštitne odore, uskočili u troja kola koja su pod sirenom izletjela na dvorište. Tek tada su obaviješteni da je u pitanju vježba, no, njihov voditelj smjene odlučio je nastaviti s vježbom.
Vatrogasci su istrčali iz vozila iz kojih su izvukli crijevo, navukli su u trku maske, stavili na leđa boce sa zrakom te onda uletjeli u zgradu vukući crijevi te noseći opremu tešku 20 kilograma sve do trećeg kata. Taj dio akcije također se mogao mjeriti u sekundama pa se ne treba čuditi podatku da zagrebačkim vatrogascima treba u prosjeku 6,5 minuta od uzbune do dolaska na mjesto gdje valja intervenirati. Što je doista, priznaju stručnjaci, fantastičan rezultat.
U Zagrebu djeluje 361 profesionalni vatrogasac sa šezdesetak vozila. Jembrih objašnjava kako su zbog boljeg djelovanja grad podijelili na 5 zona u kojima se nalazi po jedna postaja. Postaja u Savskoj ulici je centralna, a do najudaljenijih područja dolaze najduže za 15 minuta. U situacijama kada su udaljeniji više od 15 minuta od mjesta požara tada, naglašava Jembrih, alarmiraju stožerno dobrovoljno vatrogasno društvo, poput onog u Sesvetama koje ima 80.000 stanovnika.
I oni mogu doći na požarište prije nas profesionalaca što nam pomaže da odmah po dolasku možemo intervenirati. Mi smo vatrogasce u dobrovoljnim društvima planski osposobljavali i oni su nam velika pomoć jer rade fantastično, uvijek su na dispoziciji te pokrivaju sva prigradska naselja. Razvili smo jako dobar sustav obavještavanja pa klikom miša šaljemo poruke te dižemo uzbunu, pokrećemo dobrovoljna vatrogasna društva ako je potrebno, i na to smo ponosni. DVD-i nam pomažu i kad ima puno intervencija, tada dolaze u naše postaje i zamjenjuju nas dok se ne vratimo ili dođemo malo k sebi.
Radni dan vatrogasaca u Zagrebu nije onakav kako se to obično zamišlja. Oni ne sjede i čekaju poziv, upravo suprotno, njihovo je slobodno vrijeme precizno programirano. Postoji strogo razrađena satnica koja započinje sa zvonjavom kao u školi. Najprije se svako jutro pregledaju oprema i vozila. Zagrebačka JVP ima šezdesetak vozila i svaka odgovorna osoba ta vozila mora pregledati i ispitati nakon čega potpisuje potvrdu da su kola i oprema ispravni. Potom slijedi fizička priprema koja se obično sastoji od razgibavanja i trčanja, pa igranje odbojke koja je tradicionalni vatrogasni sport. Nakon toga dolazi doručak pa nastava koja traje do 13 sati.
Taj dio sastoji od teorijskih predavanja i provjera znanja ili praktičnih vježbi kojima pokušavaju simulirati uvjete i probleme do kojih može doći tijekom intervencija. Ako je tema spašavanje iz prometnih nesreća, onda koriste lutke i stare automobile koje namjeste kao da se dogodio incident. Ako pak vježbaju gašenje požara tada koriste toranj za vježbu? Nakon ručka, kaže, slijedi odmor do 16 sati, a onda im kreće drugi krug nastave i obuke do 18 sati.
U Zagrebu puno polažemo na fizičku pripremu, ljude motiviramo na vježbanje bilo kroz sitne nagrade, majice, slanje na utakmice i utrke, pa do toga da onaj koji se bavi sportom i strukom ima veće šanse za napredovanje. Dosta vježbamo i s izolacijskim aparatima, imamo naše mučilište, labirint s raznim spravama i preprekama koji se ispuni dimom i toplinom. To vježbalište sastoji se od tipski napravljenog labirinta koji ima niz zamki koje se u zadanom vremenu moraju proći uz korištenje osobne zaštitne opreme, koja je, usput rečeno, teška 20-ak kilograma.
Prvi su, kaže, u Hrvatskoj uveli i nastavnu temu Dan izolacijskih aparata. Ili kako ga ekipa zove veseli četvrtak kad složimo niz prepreka u samim postajama koje moraju proći svi operativci, od jurnjave na 5. kat do nošenja velikih tereta? U posljednje 4 godine potrošili smo više od 100 automobila na kojima smo radili obuku, među njima i 4 potpuno nova vozila. Jembrih ističe kako zagrebačka JVP, zahvaljujući razumijevanju gradske uprave koja ulaže ozbiljna sredstva u vatrogasni nadstandard, ima najnoviju i najbolju opremu te su nedavno dobili nova zaštitna odjela.
Inače vatrogasci djeluju kao neka poluvojna formacija u kojoj postoji sustav zapovijedanja, hijerarhija, činovi. Jedino se razlikuje terminologija pa tako vatrogasci, umjesto poručnika i pukovnika, imaju zapovjednike i voditelje smjena koji imaju velike ovlasti.
Za vježbanje također se koriste posebno prerađeni čelični brodski kontejneri u kojima se, pod kontroliranim uvjetima, izazove požar. Tako vatrogasci uče kako se požar razvija, koji su predznaci pojedinih stadija razvoja požara, a posebno koji su predznaci i načini ponašanja kod velikih ubojica vatrogasaca: flashovera i backdrafta. Jembrih laički objašnjava kako je flashover pojava kad je dim u nekoj prostoriji tolike topline da isijava temperaturu zbog koje se u trenu sve zapali. Backdraft je pak kad se požar u nekoj prostoriji zbog nedostatka kisika priguši, a onda iznenada naglo pojača kad se otvore prozori ili vrata.
Tijekom intervjua Jembrih je ispričao kako je bio u Engleskoj gdje je radio na jednom projektu EU, kad je u Londonu izgorio neboder u kojemu je poginulo 72 ljudi. Englezi su, priča, bili šokirani. Nisu mogli vjerovati da se tako nešto moglo dogoditi. Objasnio je kako je toliko ljudi stradalo jer je fasada bila izrađena od lako zapaljivog materijala tako da nikakva intervencija nije mogla spriječiti tu tragediju.
Nakon toga u Londonu su odlučili kupiti šest vozila čije ljestve dosežu 42 metra jer su do tada imali samo ona koja dopiru do visine od 32 metra. No, ističe Jembrih, pri gašenju nebodera ne bi im pomoglo ni da su imali ljestve od 100 metara. U Zagrebu više od tri desetljeća imamo vozila s ljestvama od 42 metra i to je uobičajena visina u Europi. Operativno gledano možete imati vozilo s ljestvama dugačkim i 55 metara, ali takva bi se kola teško kretala po gradskim ulicama. Važno je međutim reći da nema grada u svijetu koji ima ljestve koje mogu dosegnuti do vrha svakog nebodera.
Požari u neboderima se ne gase izvana nego ih se mora gasiti iznutra, a vozila, naglašava Jembrih, služe za sprečavanje vertikalnog i horizontalnog širenja i spašavanje. Naravno, uvijek očekujete da će se požar ponašati po normalnim standardima, da je zgrada napravljena kako treba, da je fasada izrađena po propisima, da ima sloj negorivog, pa se požar neće širiti velikom brzinom niti će se zavući unutra. No, istodobno uvijek smo spremni reagirati ako se dogode nepredvidive situacije zbog neispravne gradnje.
Jembrih upozorava kako su tijekom intervencija ozbiljan problem nepropisno parkirani automobili koji sprečavaju pristup vatrogasnim vozilima čime se gubi dragocjeno vrijeme za spašavanje i gašenje požara. Problem su i neispravni vanjski i unutarnji hidranti, no na to se računa pa se na uobičajen požar stana šalju 3 vozila s oko 8000 litara vode što je dovoljno za prvi dio intervencije. No, neispravni, pokradeni i uništeni hidranti golem su problem.
Siniša Jembrih priznaje da nikada nije bio na vatrogasnoj zabavi i da se za razliku od nekih zapovjednika seoskih DVD-a rijetko vozi na posao u službenom automobilu. Također tvrdi da ga je speleologija, koju obožava, više oblikovala kao osobu, nego vatrogastvo. Među ostalim, Jembrih je član njemačkog tima za spašavanje koji se bavi spašavanjem iz ruševina i koji posjeduje INSARAG certifikat. Također je instruktor u međunarodnom timu Heavy rescue Germany.
Za intervjua Jembrih je otkrio kako se još uvijek ne zna uzrok smrti mladog vatrogasca u nedavnoj intervenciji u Velikoj Gorici. No, ne vjeruje da ju je uzrokovao požar jer je nosio zaštitnu masku i opremu. Kako objašnjava, ako se i dogodi neko trovanje ono ne može biti tako akutno, brzo i teško kao što se dogodilo u tom slučaju.
Što se pak tiče stradanja vatrogasaca na Kornatima, koje još i danas izaziva velike kontroverze, Jembrih smatra kako je posrijedi prirodna pojava. U 10 najvećih stradavanja vatrogasaca na otvorenom prostoru u svijetu u 70 posto slučajeva uvjeti su bili slični kao i na Kornatima.
Jembrih napominje kako bi bilo nemoguće sakriti da je uzrok požara nešto drugo. Žao mu je što nije znanstveno obrađena ta tragedija kao što se to napravilo u SAD nakon što je prije 6 godine poginulo 19 vatrogasaca. Od tada se na obukama vatrogasaca precizno opisuje sve što se dogodilo, od toga gdje su vatrogasci stali popiti vodu, gdje su se sve kretali, kakve su sve pri tomu pogreške napravili. Sve je to učinjeno kako se takve nesreće više ne bi dogodile.
Tijekom razgovora dotakli smo se još jedne iznimno osjetljive teme: imaju li vatrogasci potrebe i pravo na psihološku pomoć? Istraživanja u svijetu pokazala su da je vatrogastvo jedno od najstresnijih zanimanja te da su vatrogasci u dvostruko većoj vjerojatnosti obolijevanja od posttraumatskog stresnog poremećaja u odnosu na većinu drugih zanimanja. Jembrih odgovara kako se dosta priča o psihološkoj pomoći, ali da sistemskog rješenja još uvijek nema.
Veliki su problem liječnički pregledi koje prolazimo svake dvije godine na kojima se dokazuje fizička i psihička sposobnost za obavljanje tog zahtjevnog posla. Na njima međutim nitko ne želi priznati da mu je potrebna psihološka pomoć jer će izgubiti dozvolu za obavljanje posla, a samim time i plaću. Svaki vatrogasac zna da će, ako se požali na PTSP, biti skinut s intervencija. U kriznim situacijama na sreću vatrogasci mogu zatražiti pomoć psihologa koji je s nama u sustavu.

Dok smo se rastajali Jembrih je, koji ne krije svoju ljubav spram posla koji obavlja, ipak imao potrebu dometnuti kako nikako ne bi htio da mu djeca postanu vatrogasci.

Mladen Pleše-Telegram




Objavljeno 18.9.2019


Vijesti iz društava


Spašavanje u prometu 2019.
Objavljeno 10.11.2019

Movembar
Objavljeno 3.11.2019

Minafestacija Jumicar
Objavljeno 28.9.2019

Razgovor sa šefom JVP Zagreb
Objavljeno 18.9.2019

Članice na webu