Moj tata Davor

Dnevnik 24. sata objavio je članak o preminulom članu DVD-a Kustošija vatrogascu Davoru Kovačiću koji prenosimo u cijelosti.

Vatrogasac Davor Kovačić danonoćno je raščišćavao zagrebačke ulice nakon razornog potresa, uvijek je bio tamo gdje je trebalo pomoći. Preminuo je u srpnju tijekom intervencije nakon poplave u Zagrebu

Znam da tatu ne možemo vratiti i još mi nije sjelo da ga više nemam. Ne zato što je moj, ali bio je najbolji tata i uvijek je bez zadrške pomagao gdje god je trebalo, govori nam Lucija Kovačić (25), kći preminulog vatrogasca Davora Kovačića.

Bio je član DVD Kustošija i jedan od najaktivnijih vatrogasaca tijekom sanacije nakon zagrebačkog potresa. Pomagao gdje god je trebalo, od poplava u Gunji do požarišta u Dalmaciji. Preminuo je tijekom intervencije nakon zagrebačke poplave 25. srpnja 2020. Uz silan ponos, obitelj Kovačić i dalje osjeća neizmjernu tugu i prazninu.

Tata je otišao onako kako je i živio - pomažući ljudima u nevolji. Nikad mu ništa nije bilo teško učiniti za druge niti je na terenu znao za umor, za vrijeme... On je naš uzor, čovjek koji nikada nije rekao da nema rješenja. Sve je mogao riješiti. I na dan zagrebačkog potresa odmah je krenuo pomagati u sanaciji - s ponosom u glasu kaže Lucija. Najstarija je od troje djece u obitelji, i svi do jednoga su, baš kao i tata, vatrogasci. Stariji sin Luka (23) s tatom je bio u kobnoj zagrebačkoj noći, kad je preminuo. S ocem je bio na terenu, od malih nogu učeći teški posao vatrogasca. Profesionalni je vozač, a najmlađi Filip (20) automehaničar.

Teško je biti objektivan, djeca smo mu, ali on je bio zbilja velik i dobar čovjek. Bio je hodajuća enciklopedija, svašta je o svemu znao i svašta mogao. Kao vatrogasac, imao je položenih nekoliko specijalnosti, teško je sve i pobrojiti, no, jednom riječju, mogao je na svaki teren, neovisno o uvjetima i zahtjevnosti zadatka- kaže Lucija. Od malih se nogu vrzmao po DVD-u u kojem je bio i njegov djed, a vatrogasac je postao jako mlad. Kad se zaratilo, otišao je na ratište, no čim je skinuo vojnu uniformu, obukao je onu vatrogasnu i nastavio dobrovoljno pomagati. Nema požarišta u Dalmaciji na kojemu nije bio, jednako tako i tijekom poplave u Gunji, a danonoćno je na terenu boravio i nakon zagrebačkog potresa.

Na dan potresa bila sam u Zadru. Stariji brat je bio u autu i isprva mislio da mu je otpao kotač. Tek kad ga je tata nazvao i pitao je li dobro, shvatio je da je bio potres. Tata je odmah mamu i mlađeg brata uputio da napuste kuću, a on sam odmah se odazvao na raščišćavanje zagrebačkih ulica. Radio je danonoćno, no i kad nije bio fizički prisutan, uvijek bi nam se javio i našao rješenje za svaki problem, na njega smo se zaista mogli osloniti. A tata je mogao sve - spašavati u ruševinama, raditi na visinama i u dubinama... Nikad ništa njemu nije bilo teško, pa tako ni na požarištu boraviti 18 sati, bez predaha. To je bio slučaj kad je gorjelo tu, na Jakuševcu. Blagdan, petak ili svetak, uvijek je bio spreman - pripovijeda Lucija. Još čuva očevu kacigu i vatrogasno odijelo, no najvažnije uspomene na neprežaljenog oca nalaze se u njezinom sjećanju i srcu.

Moj najmlađi brat je nakon potresa s prijateljima ljudima na markuševečkom području pomagao oko sitnih popravaka. Jednom je bio na krovu i otac ga je nazvao. Kada je čuo da je na krovu, rekao mu je da hitno dođe kući i pošpotao ga je jer su na krovu bez ikakve zaštite. Doma mu je pripremio sve što je potrebno za sigurnu sanaciju krovišta. Zaista, moj tata nas je svemu podučio, ali uvijek je mislio na našu sigurnost. Od njega smo naučili vezati čvorove, namatati cijevi, polijevati vodom, oduvijek smo to voljeli. Malo po malo, baš kao i on, neke smo stvari u vatrogastvu i specijalizirali. Sjećam se da smo kao djeca htjeli bušiti i šarafiti. Kako bi nas zaštitio, a o to nam ipak omogućio, kupio je male dječje bušilice i stiropor. Sigurnost mu je bila uvijek na prvom mjestu - niže Lucija. I danas se sjeća te noći 24. srpnja, kada joj je nekoliko minuta prije ponoći zazvonio telefon. Brat Luka javio joj je da se tata srušio i ne pokazuje znakove života.

Pitao me ima li tata neku dijagnozu, rekla sam da nema i rekao je da će se javiti. Bila sam kod kuće s bolesnom mamom. Nadali smo se da je nešto bezazleno, prolazno. Pola sata strepnje prekinula je zvonjava mobitela i znala sam da nije dobro - niže Lucija dok joj se oči pune suzama. Sve to vrijeme nakon očeve smrti na sebe je preuzela sve obveze, organizaciju pogreba, ostavinu, samo da ne razmišlja o gubitku.

Kako se situacija smiruje, kako sam se vratila u normalan ritam, sve više shvaćam da ga više nemam - boreći se sa suzama govori Lucija. Bio je, dodaje, i veseljak, društvenjak. Volio je svoju ekipu, pjesmu, znao je i zasvirati na gitari.
Kad je Luka s njim bio na požarištu na Dugom otoku, tata ga je zafrkavao da mu je sad i otac, i prijatelj, i šef! Uvijek nam je, zapravo, htio dati do znanja da nam je prijatelj isto onoliko koliko nam je i roditelj, i to je bilo prekrasno. Bez njega je jako teško. Prije svega, nedostaje nam njegovo životno znanje i vjera da se može baš sve. Takav je bio prema svima i prema svemu, za njega nije postojala prepreka, bilo fizička ili mentalna - kaže Lucija i zaključuje kako mu je pomaganje drugim, nepoznatim ljudima bilo važno koliko i pomaganje obitelji.

Izvor: 24.sata




Objavljeno 24.3.2021


Vijesti iz društava


Priznanje DVD-u Čučerje
Objavljeno 9.4.2021

Moj tata Davor
Objavljeno 24.3.2021

Vatrogasni mural
Objavljeno 15.3.2021

Medalja DVD-u Čučerje
Objavljeno 19.2.2021

Članice na webu